©uroš miloradović uros.miloradovic[at]pm.me

***

Evo nas opet kraj drveća.
Avanturista i istraživač
hvališe se brodovima punim bibera, retkih začina.
Iz džepića na prsluku
vadi pričljivu glavicu krompira,
postavlja je ispred oka i škilji kroz nju
ka suncu,
kao da gleda kroz dragi kamen.
Vidim kako se umnožavaju moje slabosti,
kako rastu moje maloumnosti
kao anemična deca.
Dobijam na poklon neznanje veličine malog konja.
Drvo je, obašnjava istraživač,
jednom progutalo vreme
koje se zaglavilo pobočke,
kao kost u grlu.
Nerođeno, raste unutra napinjući
beočuge godova do pucanja.
Za to vreme,  
u gradskom parku radijatori
šire rebra kao paunovi.
Kada dođe taj trenutak, kaže, 
drvo će se rascepiti napola,
radijator će vešto prekinuti
konac zubima.
Kada dođe taj trenutak
kupatilo će se povući u sebe,
zaridati svim pločicama tako obilno i jako
da će u opštem klizanju
korisnici kupatila,
mali i kompaktni civili,
gubiti život u davljeničkom metežu.  

Holy Father, Holy Spirit

17

I dream of my father: he is sitting in an empty room, cigarette in his hand, veiled in a cloud of white smoke. I am dumbfounded – he quit smoking some thirty years ago after a heart attack. I ask: “You started smoking again?!” “No”, he answers looking straight at me, “this is Holy Spirit.”

My father has been designing books for close to sixty years. He is 84 and still burning with this passion, still showing up daily for his work. I see him in his workshop, leafing through one of the books. There is this ridiculous stuffed parrot over his head that has been there for decades and some religious paraphernalia on the table, icons and candles – he became increasingly attached to religious iconography and ritual with advancing age. I think of the dream and make the photo. I know the title even before I start “Holy Father, Holy Spirit”.

Pesme

1.

Mlekarice spavaju.
Posluga spava.
Mesari spavaju i jagnje je još živo.
Poštar crvlja ispod zamrznute zemlje, na grudima steže torbu punu pisama.
Bog je fabrika stiropora.
Na ulici gore devojčice u belim haljinicama, male žive buktinje.
Muškarci prilaze i pale cigarete o njih.
Pred vratima je ledenica umotana u novine – loš znak.
Evo kofera kako se kotrlja na točkićima niz hodnik.
Evo cipela kako blistaju od sreće, složene kao krljušt na ribi.
Evo kupatila koje uvređeno ćuti.
Evo viljuški i noževa, korisnog pribora. Kašika koje se prave važne, sa jajetom svetla i praznine na jezičku, u srebrnoj zdelici.
Evo slanika, trbuha punog snega.
Evo komode, ustiju punih stakla.
Iz poderane ovčije kože sipi porcelan.
Na konopcima su komadi zaleđenog veša, čaršavi pretvoreni u opne, mlečne kraste.
Gradovi pepeljare se puše na zimskom vetru.
U ustima avet, beli čaršav.

***

2.

Kupili smo kuću-crevo
za dete stonogu.
Ništa previše raskošno:
spavaća, dnevna s kuhinjom,
kupatilo, wc.
Radili smo za ovo ceo život.
Za baštu-krastu,
za bezvrato drveće, nakrivo nasađeno,
za bunar, opako ogledalo.
Religiozni kao sapun
trošimo se u dobrim delima.
Hvatamo letače u zamke i mreže,
štavimo,
razapinjemo škripave kože
na igračke i suvenire.
Napravimo ljuljašku od ljuske od jajeta,
od perja i šupljih koščica,
pa se uznosimo u tavan-nebo.

***

3.

U tom stanu se ništa ne dešava.
Žena stanar ponekad otvori ili zatvori vrata,
uverava se u mogućnost napuštanja sobe.
Proverava da li još uvek prate istu orbitu,
da li rade.
Posmatra otvor,
ali ne pronalazi dovoljno ubedljiv razlog
da ga upotrebi.
Napolju su ljudi, oštri zubi.
I čaj je neodlučan:
ni crn, ni zelen.

***

4.

Starci šetaju,
razgledaju. Jezde
kao upaljeni lampioni
od hartije.

Dementni zmajevi,
nošeni plinovima sećanja,
mrtvog vremena,
godina pretvorenih
u suvi hropac lišća,
u zvižduk prazne boce
po kojoj vetar,
slepo kuče,
obrće krugove.

Starci šetaju,
razgledaju,
traže izlaz iz sveta.

***

5.

VRELI VOSAK VASIONE

Vasiona je salon lepote,
a bog njegova prva kozmetičarka.
Kosmonauti na misiji
depiliraju noge u svemirskim stanicama
punim proizvoda za negu tela:
kremica,
turpija za nokte različite finoće zrna,
pudera, losiona,
tonika za lice.
Debela stakla glatkih letilica
magle se od pare iz toplih kupki,
iza njih promiču lica sveže počupanih obrva
i glave umotane u peškire.
Slomljeni svakom novom otkrivenom borom,
austronauti tiho plaču u intimi kaciga
dok napolju zamenjuju posustale delove letećih mašina.
Svađaju se zbog korišćenja kupatila,
treskaju vratima koliko god to uslovi dozvoljavaju.
(Bestežinsko stanje traži prilagođavanje teatarskog repertoara!)
Prekraćuju dosadu kosmičkih noći pokušajima svađa.
Džapaju se, ali se i pomire.
Puše cigarete i lakiraju jedni drugima nokte,
prepričavaju prve poljupce na seoskim igrankama.
Maštaju o normalnom životu u predgrađu i kunu se da,
jednom prizemljeni,
više nikada neće dići pogled ka nebu.