Nisam u žurbi, kretnje su mi lenje i spore, hodam kao sit čovek.
Hodam stanom kao sit i namiren čovek, lenjo. Dok vučem noge po golom podu, nepokrivenom bilo kakvim tepihom ili prostirkom o koje bi noge zapinjale, zamišljam kako se svaki upravo završeni, okonačni trenutak obrušava u rupu bez ivica i dna, ogromnu, beskrajnu.
Obale vremena
nevidljive su.
Granice vremena,
spoljni njegovi rubovi,
leže u tako velikoj daljini
da do njih oko
ne dobacuje.
Samo vetar zavija, huči,
kao u levku.